Izložba

| Izložba | Tehnologije | Predavanja | Projekcije |

Televizija

Televizija je općeniti naziv za skup tehnologija koje omogućuju snimanje pokretne slike u obliku električnih signala, njihov prijenos na daljinu, obično putem radiovalova, te ponovno pretvaranje u pokretnu sliku na mjestu prikaza.

Povijest televizije - kako je nastala od prvih izuma

Razvoj televizije počinje s prvim pokušajima da se prenese slika na daljinu i za to je zaslužno više izuma. Jednu od prvih mogućnosti da se slika prenese pomoću brzojavnih žica otkrio je Giovanni Casselli 1862 godine. Uz financijsku potporu Napoleona III on je po Francuskoj postavio nekoliko stanica za odašiljanje rukom pisanih vijesti i crteža što na kraju i nije imalo upjeha pošto su druge vijesti emitirane na istoj liniji ometale signal. Njegov izum zvao se “pantelegraf” i preteča je fax mašine. U ono što će kasnije postati televizija spadaju i istraživanja fotokonduktivnosti selena kojima su se bavili W. Smith, S. Bidwell te "skenirajući disk" odnosno prvi polumehanički televizor kojeg je 1884. izumio P. Nipkow.

Osnovu ovog uređaja predstavljala je okrugla metalna ploča na kojoj su bile izbušene rupice duž zamišljene spirale na disku. Prilikom okretanja diska svjetlost koja se odbijala od predmeta čiju sliku smo željeli prenijeti, prolazila je kroz rupice, a zatim je bila usmjerena na selensku ćeliju. Promjena količine svjetlosti koja je padala na selensku ćeliju izazivala je i promjenu količine elektriciteta što je dovodilo do slabijeg ili jačeg intenziteta svjetlenja žarulje. Ispred žarulje bio je postavljen drugi skenirajući disk identičan prvom. Kada bismo ispred rupica postavili mutno staklo kao površinu za projekciju, na njemu bismo ugledati sliku predmeta koji smo osvjetlili ispred prvog diska.Pokretanjem predmeta došlo bi do iluzije pokreta.

J. L. Baird razvija mehanički TV sistem baziran na Nipkowljevom disku i iz svog laboratorija 1926. izvodi prvo crno-bijelo emitiranje u Britaniji, a televiziju u boji predstavlja nedugo nakon toga, 1928 godine. Unatoč svim pokušajima, mehanička televizija nije uspjela zbog prespore reakcije selenske ćelije i nezadovoljavajućeg pojačanja signala slike.

Godine 1908. A. A. Campbell-Swinton u jednom znanstvenom časopisu opisao je svoju zamisao kako se katodna cijev K. F. Brauna može primjeniti u elektroničkom televizoru i za odašiljanje i za prijem signala.

Na daljnjem razvoju elektroničke televizije radili su paralelno i nezavisno jedan od drugoga P. Farnsworth i V. Zworykin. Obojca su razvijala sistem baziran na katodnoj cijevi. Televizor s katodnom cijevi (cathode ray tube, CRT) funkcionira tako da elektronski top emitira zrake elektrona kroz metalnu rešetku koja se nalazi s unutarnje strane stakla televizora. Ekran je premazan fosforom koji svijetli crveno, zeleno ili plavo (tzv. RGB sustav), a kombinacijom tih triju boja dobiva se bilo koja druga boja. Na taj način se formira slika koju vidimo na ekranu televizora.

Farsworthova prva javna demonstracija posve elektroničkog televizijskog sistema dogodila se na Franklin institutu u Philadephiji 1934.

Prva neredovita emitiranja putem elektroničke televizije započela su 1936. u Londonu, a nakon toga prijenosom Olimpijade u Berlinu i Hamburgu gdje je bilo otvoreno 28 javnih soba za gledanje za sve one koji nisu posjedovali TV prijemnik.

Prve testove televizije u boji napravila je Američka kompanija NBC 1941 godine. Svakodnevno testno emitiranje u boji započela je kompanija CBS 1953., ali kolor sistem kojeg je razvila nije bio kompatibilan s ondašnjim crno-bijelim televizorima. Stoga je nedugo nakon tog neuspjelog pokušaja Nacionalni odbor za televizijski sustav (National Television System Committee) razvio NTSC kolor standard koji se mogao reproducirati na starim c/b uređajima.

Uz NTSC kolor standard, u Evropi su razvijena još dva: SECAM i PAL. Iako sva tri sustava imaju iste proporcije okvira slike, (3:4, odnosno 1:1,33), potonja dva nešto bolje rješavaju problem održavanja ravnoteže boja.

S obzirom da se za jednu televizijsku sliku u boji mora prenjeti velika količina informacija širina frekvencijskog pojasa koju zauzima jedan TV kanal je velika. Na to utječe i odabir kolor sistema. Tako je za prijenos PAL-a sa 625 linija u jednoj slici potreban pojas širine 5 MHz, a za NTSC sa 525 linija 4.2MHz.

Ako tome pridodamo zvuk koji se prenosi posebnim kanalom unutar signala, širina cijelog kanala se kreće između 6 - 8 MHz što je skoro 600 puta više nego AM radio stanica. Zbog toga unutar čitavog dijela spektra predviđenog za televiziju postoji mjesta za samo 48 ili 61 kanal ovisno o kolor sistemu.

Televizijski signal prenosi se na UHF području (Ultra High Frequency 300 MHz - 3 GHz), u nas je poznatim i kao UKV (ultrakratkovalno) područje, te VHF (Very High Frequency 30 MHz – 300 MHz ). Područje UHF-a/VHF-a koristi se i za radar, radio, mobilnu telefoniju, mikrovalne pećnice, bežične računalne mreže...Televizija za emitiranje zemaljskog programa koristi frekvencije 300-890 MHz. Antene moraju biti postavljene visoko kako bi se signal koji šalju emitirao što dalje. Naime, radio valovi kojima se prenosi TV signal putuju od 130 do 250 km. Da bi se pokrilo veliko područje potrebno je postaviti velik broj odašiljača. Glavna prednost emitiranja putem UHF-a je fizički kratak val, zbog čega zahtijeva manje antene. (veličina opreme za emitiranje i prijem signala, ovisi o veličini vala – jer, širina antene = pola vala)

Prve televizijske stanice nastale su u Evropi i Americi između 1920 – 1930 godine. Neke od njih postoje i danas. Prvu dozvolu za odašiljanje zemaljskog televizijskog programa dodijelila je Federalna radijska komisija (Federal Radio Commission kasnije Federal Ccommunication Commission) još 1927. eksperimentalnoj TV stanici W3XK iz Washingtona. Dodijeljena joj je frekvencija 1605 kHz s koje je preseljena na 6420 kHz (6.42 Mhz) i onda konačno na 2.00-2.10 Mhz. Program se emitirao u rezoluciji od svega 48 linija i prvih 18 mjeseci bili su vidljivi samo obrisi.

Sve postaje su se vodile kao eksperimentalne do 1941. kada FCC prihvaća NTSC kao standard i izdaje prve komercijalne dozvole NBC-u i CBS- u u New Yorku. Prvo redovito emitiranje u Evropi započeo je BBC2 1967 godine. koristeći PAL sustav.

Zbog potrebe da se međunarodno koordinira korištenje radiofrekvencijskog spektra, Međunarodna telekomunikacijska unija (ITU) donjela je dokument o Radijskim pravilima (Radio Regulations) kojim je spektar podijeljen na frekvencijske pojase. Prema tom dokumentu svijet je podijeljen u tri regije: regija I obuhvaća Evropu, Irak, područje bivšeg Sovjetskog Saveza, dio Azije i Afriku, regija II obuhvaća Ameriku, regija III obuhvaća preostali dio Azije i Australiju. U regiji I televiziji je namijenjen I i III pojas VHF-a i IV i V pojas UHF.

Osim pokušaja emitiranja iz aviona koji kruže nad zemljom – projekta koji je 1945. razvio Westinghouse Electric Corporation pod imenom Stratovision i koji je bio baziran na 14 aviona koji su trebali pokriti 78% potreba u SAD-u, nije postojao drugi način prijenosa TV signala koji bi pokrio tako široko područje.

Kablovska televizija potječe iz 1938., kada je televiziski signal dopirao samo do onih dijelova koji su bili u vidnom polju antene koja je emitirala program. Tako da ljudi koji su živjeli u planinama nisu hvatali signal pa su u tim krajevima postavljene velike antene od kojih je kabl išao do svakog doma. Često se misli da kratica CATV stoji za "Cable TV" ili "Community Access Television" međutim ona je prvotno značila Community Antenna Television. Kablovska je patila od slabljenja i distorzije signala u slučajevima kada je kabl bio jako dug.To je riješeno u 70-tima uvođenjem optičkog vlakna umjesto koaksijalnog.

Prvi nezemaljski prijenos signala koji ne ovisi od zemaljskog izvora započeo je sa upotrebom komunikacijskih satelita u 1960-ima i 1970-ima. Takva satelitska povezanost kablovskih sistema omogućavla je prijenos programa iz cijelog svijeta.

Godine 1989. General Instruments demonstrirao je mogućnost konvertiranja analognog kablovskog signala u digitalni. Koristeći MPEG kompresiju CATV danas može prenjeti i do 10 kanala na pojasnoj širini od 6 MHz. No bez obzira da li je signal digitalan ili analogan, emitiranje se odvija na tri načina: zemaljskim, satelitskim ili kablovskiim putem.

Od prvih komunikacijskih satelita – Fixed Service Satellite (FSS) sistema – koji su slali signale nacionalnih kablovskih programa u sjedišta televizijskih mreža, kasnije su se razvili Direct Broadcast Satellite (DBS) sistemi, koji omogućuju digitano i analogno emitiranje TV i radio signala namijenjog za kućni prijem. DBS također omogućuje i proširene usluge digitalne televizije kao što je video na zahtjev. I ovdje se razlikuje besplatno emitiraje (free to view) koje je dostupno svima koji instaliraju satelitsku antenu i kodirani sistem emitiranja koji koristie televizijski kanali za koje se plaća pretplata (pay per view). Najveći broj satelitskih programa, bez obzira da li su kodirani ili ne, ipak stiže do gledalaca putem kabla te je suradnja kablovskih operatera i satelitskih emitera neizbježna.

Digitalna televizija

Digitalna televizija logičan je nastavak razvoja televizije. Za razliku od odašiljanja analognog signala koji u prijenosu ima kontinuiran valni oblik, digitalni signal ima oblik bitova informacija. Dolaskom digitalne tehnologije polako nestaju PAL, SECAM i NTSC. Unatoč nastojanjima da nema više različitih standarda nastala su ipak tri nova: evropski DVB (Digital Video Broadcasting), američki ATSC (Advanced Television Systems Committee) i japanski ISDB (Integrated Services Digital Broadcasting). Kako postoji razlika u standardu vezanom uz način prijenosa digitalnog signala, postoje još i DVB-T (Terrestrial, zemaljski prijenos), DVB-C (Cable, prijenos kablom) i DVB-S (Satellite, satelitski prijenos).

Osnovne prednosti digitalne zemaljske televizije su mogućnost odašiljanja većeg broja televizijskih kanala - na jednom televizijskom kanalu može se odašiljati 4-6 digitalnih uz istu iskorištenost frekvencijskog spektra, odnosno uz oslobađanje tog dijela za neke druge namjene. Digitalni signal otporniji je na smetnje, zahtijeva manju snagu odašiljača za isto pokrivanje, te ima mogućnost pokretnog prijema, prijenosa dodatnih informacija, kodiranja programa, mogućnost dvosmjernog protoka informacija, uvođenja programskog pretraživača (EPG) i interaktivnost.

Javna i komercijalna televizija

Prvi primjer primjene modela javne radiotelevizije primijenjen je u početkom 1930-tih na BBC-u nakon izvještaja tzv. Crafordowe komisije koja je donijela zaključak da televizijia ne bi smjela biti pod direktnim nadzorom države. Javne radiotelevizije osnivaju se odlukom parlamenta ili vlade i za razliku od državnih imaju veći stupanj samostalnosti, a osobito prema državi i politici.

Za razliku od Evrope u kojoj prevladava sustav javnih televizija (u nekim državama, primjerice u Austriji komercijalna televizija nije postojala do 1993.) sada u kombinaciji sa komercijanim tzv. dualni sustav, u Americi javna televizija ne postoji, već je 1969. osnovana PBS - Public Broadcasting Service. To je privatna neprofitna mreža američkih javnih TV postaja koja svojim članicama distribuira neprofitni program sastavljen od dječijih, doumentarnih i obrazovnih emisija.

Piratska televizija

Piratska je televizija, kao i piratski radio, stanica koja emititra ilegalno bez dozvole države. Zbog kompleksnosti tehnologije piratske televizije nekada su one postojale u vrlo malom broju. Danas ih ima više, ali još uvijek emitiraju za relativno malen broj ljudi. Međutim, to ih ne čini manje bitnima.

Vjerojatno prvo spominjanje piratske televzije potječe iz filma iz 1940. “Band Waggon” u kojem protagonisti osnivaju piratsku televiziju kao alternativu BBC-u.

Komercijalne privatne radijske i TV postaje nisu bile dozvoljene u Evropi, stoga se u drugoj polovici prošlog stoljeća osnivaju razne uspješne i neuspješne offshore piratske postaje.Neki od tih primjera su: - TV Noordzee - piratska komercijalna televizija koja je sredinom 1960-ih, radila na frekvencijskom pojasu III i prikazivala program uvezen iz SAD-a- TV Syd emitirala je sa Švedske obale na 41 kanalu UHF frekvencijskog pojasa. Emitirana je kratko s broda koji je dijelila s Radio Syd- TV Caroline, čiji je osnivač 1969. želio emitirati koristeći se Stratovision programom s 2 aviona. Nikada nije započeo emitiranje, a niti jedna piratska TV stanica nije se koristila Stratovision sistemom.- Godine 1981. TV Odelia, koja je dobila naziv po brodu na kojem se nalazila, emitirala je također vrlo kratko duž izraelske obale.

Drugačija vrsta TV piratstva događala se u istočnoj Evropi. Godine 1968. u Pragu, dok su sovjetske vojne snage ulazile grad, radnici televizije pobjegli su s kolima za emitiranje. U stanu u predgrađu postavili su studio i emitirali na gotovo cijelom teritoriju države, zagovarajući nenasilni otpor i odbijanje suradnje Sovjetima.

Kao pokušaji osnivanja piratskih TV stanica, od kojih su neke imale aktivističke, a neke komercijalne namjene, i koje su kao lokalne stanice emitirali vijesti, intervjue ili prenosile strane programe poznati su još- Experimental Youth Studio of Siauliai u Litvi- Slobodna televizija Temišvar (FTT), u Rumunjskoj - Leipzig, Kanal X, u Njemačkoj

Osim komercijalnog i aktivističkog TV piratstva u formi osnivanja zasebnih malih TV stanica poznate su i subverzije u obliku upada u TV program. Takvih upada nije bilo mnogo budući da je televizijski signal vrlo jak i dobro zaštićen. Najpoznatiji i najbolje dokumentirani incident dogodio se u Velikoj Britaniji 26.11.1977. u vrijeme kada je tema NLO-a bila jako popularna. Vijesti u 17:20 prekinuo je glas koji se je predstavio kao Virillion, predstavnik Ashtar Galactic Command. Prekid je trajao oko 5 min. tijekom kojih je glas kazivao: “Mnogo godina gledali ste nas kao svjetlo na nebu, sada vam govorimo u miru....” U govoru je upozorio na uporabu nuklearnog oružja i konstatirao da čovječanstvo ima malo vremena da nauči živjeti zajedno u miru i povjerenju prije nego što samog sebe uništi. Govor je bio emitiran preko cijele ITV-ove (Independent Television) mreže koristeći se VHF odašiljačem koji je nadjačao signal ITV-a. Pošto signal nije naštetio video signalu tj. bio je prekinut samo ton dok je slika originalnog tv signala ostala, bilo je teško otkriti odakle je došao.

Hrvatska

Prvi TV prijemnik u Hrvatskoj izradio je oko 1930. pionir radiotehnike Josip Lončar po uzoru na Nipkowljeve rotirajuće ploče. S njime je, uz velike smetnje, 1930. primio signale TV emisija iz Londona i Berlina. O TV prijemu stanice London u Zagrebu izvijestio je engleski časopis "Television", a o prijemu TV stanice Berlin njemački časopis "Fernsehen".

Odašiljač na Sljemenu u blizini Tomislavova doma postavljen je 1956. i u početku je prenosio pograme talijanske i austrijske telvizije. U Zagrebu prijemnici su bili postavljeni u izlozima dućana. Prvo javljanje uživo bilo je s gala otvorenja Zagrebačkog velesajma 1956., nakon čega slijede povremena javljanja i početak eksperimentalnog programa 29.11.1956. iz studija u Jurišićevoj ulici.

U Hrvatskoj je danas već krenulo eksperimentalno zemaljsko digitalno emitiranje. Kao i na početku televizije, digitalni odašiljač je na Sljemenu i emitira oba državna kanala te radijski program.

Izvori

http://www.danalee.ca/ttt

http://en.wikipedia.org

http://web.zpr.fer.hr

http://www.bvws.org.uk/405alive/history/pirate_tv.html

http://www.tranquileye.com/free/kanalx

Živko Krstičević: Televizija visoke rezolucije: Priredili Ranko Karabelj i Silvestar Kolbas, prema rukopisu iz 1991. godine.

Teleconferencing, Pripremili: Džumridin Ibraimi i Saša Ostojić

http://electronics.howstuffworks.com

http://www.rhu.jelah.ba

http://imagers.gsfc.nasa.gov

http://www.transdiffusion.org/emc/geohistory/hijack.php

http://www.fragmentsweb.org/TXT2/czechotx.html

http://radiodifuzija.blogspot.com/2006/07/

ta-je-televizija-i-koje-se-delatnosti.html

DIFFS COMMENT PRINT RELOAD